foto by fotorally.net

Najatraktivniji hrvatski “rally par” svakako su Marko Đurković i Lorena Nosić koji u hrvatskom rally prvenstvu nastupaju u klasi A5. Marko je zaposlen u marketinškoj agenciji i privatno vozi Subaru Imprezu koju bi, kako kaže, rado mijenjao za mlađu. Lorena je poznata hrvatska TV voditeljica koja za limenog ljubimca posjeduje Suzuki Swifta GTI. Postavili smo im nekoliko pitanja.

Marko, otkad se baviš automobilizmom? Posljednjih 4-5 godina, sasvim slučajno naletio sam na trkaćeg Swifta u oglasniku, bio je dosta jeftin pa sam ga kupio kao auto za zabavu. Prvu godinu vozio sam slalom ali još od rane mladosti želja je bila probati rally. Najdraža slalom utrka mi je bila u Dubravi jer je dosta brza, konkurencija je stvarno jaka i osvojeno 2. mjesto u klasi mi je definitivno jedan od najdražih trofeja koje sam osvojio u zadnjih nekoliko godina. Vozio sam i nekoliko brdskih utrka, na dvije sam i pobijedio u klasi ali bilo je samo pitanje vremena kada ću probati rally. Od početaka do danas, automobil smo dosta unaprijedili i sada je to pravi rally auto.

Odakle ljubav prema automobilizmu, kod nas relativno nepopularnom sportu? Ljubav prema automobilima seže još iz rane mladosti. Oduvijek sam bio fasciniran automobilima i utrkama i moram priznati da sam izuzetno sretan što sam trenutno u mogućnosti baviti se ovim sportom. Volim i ostale sportove, nekima sam se i bavio ali fascinacija je vezana isključivo za automobilizam. Stvarno uživam u tome i teško si mogu zamisliti život bez utrka. Auto sport možda trenutno nije najpopularniji sport u zemlji ali vjerujem da se dobrom voljom i pravim projektom taj sport može puno bolje i više iskoristiti. Pogledajte gdje je hokej bio prije 2 godine….. S obzirom da je Lorena prilično poznato TV lice, nadamo se da smo i mi djelomično uspjeli pridonijeti popularizaciji ovog sporta, u svakom slučaju pokušavamo ga promovirati na pozitivan, edukativan i zabavan način i nadamo se da to ljudi prepoznaju.

Koja su iskustva s vaše prve zajedničke utrke? Joj, to je bilo zabavno. Prva utrka bila nam je ORC rally u Karlovcu i trajala je kao neko kraće brdoJ. Naime, zbog kvara smo morali jako brzo odustati. No, ljubav se rodila i od tada jedva čekamo svaku sljedeću utrku. Zanimljivo je da do starta nismo znali što je to pravi brzinac, tek kad smo navukli svu opremu na sebe, stavili kacige, upalili vezu i čvrsto se zavezali, skužili smo da je to to. Onda nas je počelo frkati u trbuhu ali nije bilo natrag (čitaj wc-a). Čim se upalilo zeleno svijetlo na semaforu, sve brige su nestale i bez obzira na sva upozorenja iskusnijih posada da pazimo na šoderu, već na prvom zavoju sa šoderom smo ispalili van. Sva sreća da nismo udarili u ništa, brzo smo se vratili i nastavili dalje. No, već na cilju motor je počeo čudno zvučati i odlučili smo da je pametnije odustati nego napraviti veću štetu. Bili smo strašno tužni ali i odustajanja su dio utrka, mi smo to naučili već na prvoj.

Lorena, kako stižeš uskladiti svoj posao s automobilizmom? Sve se može kad se hoće, barem tako kažu . Imam sreću da je moje radno vrijeme vrlo klizno tj. znamo snimati po deset dana bez pauze, ali onda npr. imam tjedan dana slobodno. Osim toga, kako se kalendar utrka zna već na početku godine , uglavnom se uspijem dogovoriti da sam te dane slobodna.
Šta kolege s posla kažu na tvoju „oktansku aktivnost“?, A kolege…u početku im je bilo čudno i svi su me ispitivali otkud ja baš u reliju, pa to je opasno, što ti treba? nije ti zlo u vožnji?…i sva ta uobičajena pitanja… ali nakon što im ispričam kako to sve izgleda, koliko je zabavno i lijepo na utrkama, svi reagiraju pozitivno i odmah pitaju kad će sljedeća utrka.

Kako vozači (i gledatelji) reagiraju na voditeljicu/glumicu među njima?Vozači reagiraju super , uvijek mi pomognu ako ih nešto zamolim pogotovo u samim počecima kad sam bila poprilično izgubljena u svim tim pravilima, vremenskim kontrolama itd.

Okušala si se kao suvozač i nekim drugim kolegama. Kakva su to iskustva? Ovim sportom sam se počela baviti uz Marka i uopće nisam razmišljala o tome da vozim i s nekim drugim vozačima. Ali naš prijatelj iz Slovenije Matej Oblak je tražio suvozača za reli u Mariboru i zamolio me da vozim s njim. Naravno, pitala sam Marka slaže li se s tim jer ipak smo mi posada( i još malo više od toga) i zaključili smo da će mi to biti školica, da vidim kako ću se snaći u novom okruženju. Bilo mi je dosta neobično na početku jer imamo različite oznake u radaru što se tiče jačine zavoja tj. sve suprotno, pa sam se morala brzo prilagoditi da sve dobro i pravovremeno pročitam, uz to još i poneka slovenska riječ npr. umjesto šaht-jašek što mi je bilo smiješno ali snašla sam se. Sve u svemu bilo je to super iskustvo.

Kako se pripremate za natjecanja?
Pripreme za natjecanja nema jer obično nemamo vremena. Pokušavamo organizirati što više toga unaprijed ali s obzirom na to da jako puno radimo, teško je sve posložiti na vrijeme. Uvijek se nekako rasporedimo, onaj tko u tom trenutku ima više vremena taj preuzima više posla na sebe. Tako sam npr. naručio češke amortizere ali kako ih nisu htjeli poslati poštom, a ja sam tada imao toliko posla da nisam mogao odvojiti dva dana za put, Lorena je lijepo sjela u auto i otišla na vrh Češke po amortizere. Iako nije znala niti gdje ide, koga će tamo naći, gdje će spavati, sve je ispalo super, prošla je kratku školu podešavanja amortizera i sada je ona ”meštar” od setup-a. Meni to odgovara jer ako smo spori uvijek mogu okriviti nju da nije dobro zapamtila što treba raditi na amortizerima. Ako smo pak brzi, naravno, sve zasluge idu meni.
Tko vam održava automobil i kakav je odaziv sponzora? Što se tiče sponzora, moram priznati da smo tu imali puno sreće i da smo jedna od rijetkih posada koja ne troši isključivo vlastite novce. Naravno, najveći dio na kraju ide iz vlastitog džepa ali bilo kakva pomoć je izuzetno važna. Zato se ovim putem moram zahvaliti Husqvarni kao našem glavnom sponzoru i Auto kući Pavlinić-Sopić koji pripremaju automobil. Da nije bilo njihove pomoći, sigurno ne bi ni vozili prošlu sezonu zbog dva teža razbijanja prije toga. Drago mi je da su oboje prepoznali potencijal ulaganja u auto utrke i nas kao posadu, mi se na sve moguće načine trudimo opravdati njihovo ulaganje i povjerenje.

Koju utrku najviše pamtite i zašto? Definitivno Ajdovščina, to nam je bila prva utrka izvan granica RH, potrpali smo stvari u trkaći i Lorenin swift i otišli na kotačima u Sloveniju. Drago nam je da smo uopće uspjeli prijeći granicu na kotačima. Sama utrka bila je vrlo zanimljiva jer smo se prvi puta susreli s modelom popisivanja, papirologije i same utrke u 2 dana. Već na treningu je Lorenin Swift počeo proizvoditi čudne zvukove pa smo morali smanjiti tempo jer smo se s tim autom ipak trebali i vratiti kući. Na kraju je sve prošlo super, svi su nas super prihvatili i bili smo prava atrakcija s obzirom da smo bili jedini trkaći auto s vinjetom i parkirnom kartom na vjetrobranskom staklu. Isto tako, u našoj klasi je bilo preko 40 prijavljenih automobila što nikada prije (a niti poslije) nismo doživjeli. Cijelu utrku nismo uopće znali rezultate i kad su nam na kraju rekli da smo prvi u MOPH u našoj klasi, nismo mogli vjerovati. Stvarno vikend za pamćenje. ….i da, sretno smo stigli kući drugi dan s oba auta.

Izlazite li vikendom? Ne izlazimo baš svaki vikend ali kada izađemo ili idemo na neko druženje, ja vozim tamo,a najčešće Lorena natrag (pogodite zašto).

Dali jedno drugoga kritizirate u svakodnevnoj vožnji? Uglavnom ne, što znači da ja kritiziram, a ona ne smije.
Čime se još bavite u slobodno vrijeme i imate li ga uopće?S obzirom da oboje puno radimo, slobodnog vremena uopće nemamo pa ga uglavnom koristimo za utrke. Pokušavamo preko ljeta spojiti tjedan-dva za neko more, a ostatak godišnjeg rezerviran je isključivo za utrke. No, utrke i sve oko njih nas jako veseli pa se uopće ne bunimo. Svaka nova utrka nam je doživljaj, svaki odlazak na utrku doživljavamo kao izlet i jednako se veselimo novim krajevima, konobama, ljudima kao i samim utrkama (dobro, utrkama možda malo više)

Kakvi su planovi za sezonu 2011? Na našu veliku žalost, moramo se pozdraviti s našom najdražom klasom A5 jer je našem Swiftu istekla homologacija. Napisao sam molbu HAKSu da mu se produži nacionalna homologacija kako bi klasa bila što konkurentnija, svi vozači iz klase su me podržali ali jedino oni koji su stvarno trebali, a to je HAKS, nisu. Apsolutno sam za poštivanje svih pravila i propisa ali u vrijeme krize i ovakvog stanja u HR auto sportu, malo fleksibilnosti koja na kraju krajeva koristi ovome sportu ne bi škodilo. No što je tu je, okrećemo se klasi S, vidjet ćemo kakva će tamo biti konkurencija, nadamo se jaka.