Leteći Porečan među najbržima u Alpe Adria prvenstvu - Aldo Simonović

Nakon 11 utrka sezone u cestovnom motociklizmu, porečki as Aldo Simonović postao je novi prvak Hrvatske u snažnoj klasi “Super Stock 1000” te četvrtoplasirani u europskom Alpe Adria prvenstvu. Izborio je naslov krajem kolovoza na posljednjoj “57. Alpe Jadran” utrci na Grobniku.

Kakav je osjećaj osvojiti naslov prvaka u najsnažnijoj klasi?
Oduševljen sam, tim više što je naslov izboren na posljednjoj utrci i što sam se za njega zbilja mogao izboriti. U subotu sam napravio osobni rekord na Grobniku i ušao među rijetke koji voze ispod magičnih 1:30 min, na što sam zbilja ponosan, dok sam sljedeći dan, svjestan stečene prednosti pred Markom Ercegom, ali i činjenice da prvenstvo ovisi o nastupu, odvezao tek toliko da sretno završim. Tijekom vožnje sam razmišljao o svemu i teško se bilo koncentrirati: bojao sam se da me motocikl ne izda, no na koncu sam uspio u cilj ući peti i ostvariti željeni cilj. Možda sam mogao kockati i stisnuti jače kako bi se domogao trećeg mjesta u Alpe Adria prvenstvu, no o tome ću razmišljati u novoj sezoni.

Hrvatski naslov je u džepu. Spremaš li se možda na veći, međunarodni, zalogaj?
Apsolutno, ove godine prvi put sam nastupio na svih 11 utrka Alpe Adria prvenstva i dokazao sam sebi da se mogu nositi s europskom konkurencijom. Vrlo su mala odstupanja među prvom petorkom u poretku, u svakoj trci može bilo koji od nas izbiti na vrh potretka, stoga ću, sad kad sam prošao sve staze, tražiti svoju priliku ciljajući dakako – naslov.

Na kojim si sve stazama vozio protekle sezone?
Timskim crvenim kombijem ja, djevojka i moj otac obišli smo pola Europe. Nastupili smo na austrijskom Pannoniaringu, mađarskom Hungaroringu, slovačkom Slovakiaringu, u češkom Brnu i Mostu te u Poljskoj. Kalendar je bio toliko gust da smo u srpnju jedva stizali raspakirati stvari, a već bi ponovo kretali na put.

Kako izlaziš na kraj s financijama?
Jako teško. Motociklizam je sasvim sigurno jedan od najskupljih sportova i najveći dio troškova snosimo sami. Konkretno, kad smo nakon posljednje utrke podvukli crtu, ukupni trošak iznosio je 35 tisuća eura bez troška motocikla i njegovih modifikacija. Troškovi uključuju natjecateljsku opremu, gume, gorivo, startnine, troškove puta i hranu. Imao sam velike sreće što nisam  imao niti jedan pad niti kvar na motociklu, što je donekle smanjilo izdatke, no i pored toga smo štedjeli na čemu kod smo mogli, nismo si mogli priuštiti najam boksa, dodatne setove guma i sličan luksuz. Moram napomenuti kako je sponzore gotovo nemoguće naći, moji su tek Motodrom Poreč u Taru i restaurant More u Funtani, stoga im se ovom prilikom zahvaljujem na ukazanom povjerenju.

Jeli prvenstvo Hrvatske išta jeftinije za jednog početnika?
Svakako jest, ali ne drastično. Ako se vozač misli ozbiljno baviti utrkama cestovnog motociklizma,mora biti spreman izdvojiti oko tri tisuće eura po utrci. Konkretno, startnina košta 1.400 kuna, potrebna su mu tri ili četiri seta guma koje po paru koštaju 400-ak eura, zatim tu su troškovi boxa (380 eura za tri dana) te gorivo i dakako, osobne potrebe…Ukupno, smatram da je teško izaći na kraj ispod minimalno 15 tisuća eura po sezoni, obzirom da se, osim dva Grobnika i cestovne utrke u Križevcima, u PH boduje još i austrijski Pannoniaring te mađarski Hungaroring.

Na kojem motociklu nastupaš?
Vozim serijski BMW S1000 RR iz 2010. godine s kojim sam napravio već deset tisuća trkaćih kilometara i prezadovoljan sam njime. Ovjes mi rade Talijani, dok si agregat sam održavam. Inače, iako su dozvoljene brojne preinake, osim elektronike, ispuha i nekih manjih detalja, drugih  preinaka nemamo. Doduše, rado bismo tunirali “pilu” do krajnih dozvoljenih granica, no u tome nas koče financije. Najvažnije je osigurati dovoljan broj guma, a kad bih imao više za njih, mogao bih trenirati pred utrku cijeli dan, što je 90 posto posla, a isto bi se i dobro odrazilo na rezultat utrke.

Kako se pripremaš za utrke?
Konstantno treniram. Uglavnom radim na kondiciji, dok utege izbjegavam kako nebih dobivao na masi. Najviše trčim, ljeti plivam i vozim stajaći jet ski, no ono najvažnije, pazim na prehranu.

Kad je počeo tvoj interes za motociklizam?
S četiri godine otac, inače nekoć i sam motociklist te moj veliki uzor, kupio mi je Tori Cross i time je počela moja priča. S 15 godina imao sam pole position, mislim 1999. godine, no nakon toga nisam se motociklizmom bavio sve do 2005. godine, kad sam ozbiljno “zagrizao”. Već prvu sezonu sam završio drugi, iza Erdeca, i do danas sam nekoliko puta bio viceprvak. Eto, sada konačno i prvak.